Trenutačno se nalazimo u situaciji gdje je postalo jasno, da globalizacija s godinama ponavljajućim uzorkom visoke američke potrošnje sa zaduživanjem na jednoj strani, te državno subvencionirani izvoz u Kini, nije održiva. Logično je, da što nije održivo, se ne može produžavati. Amerika je tijekom godina skupila visoke deficite u međunarodnoj trgovini, a na drugoj strani Kina velike suficite. Kina je jako rigidno vodila politiku niske vrijednosti svoje valute, te tako podupirala izvozni sektor, na kome je u većoj mjeri (pored infrastrukturnih investicija) gradila svoj veliki gospodarski uspjeh. Za situaciju potrebno je pronaći rješenje i vrlo važno pitanje je, tko će nositi teret prilagođavanja.Generalno je potrebno, da se vrijednost kineskog yuana poveća, te da se tako dostigne relativna ravnoteža u međunarodnoj trgovini, ali pitanje na koji način i kojom brzinom. Obamina administracija sa Tim Geithnerom na čelu pratila je događanja, te imala strategiju, da je vršenje pritiska na kineske vlasti u smjeru povećavanja vrijednosti yuana, kao što se već toliko puta dogodilo, kontraproduktivno. Nakon lipanjske najave kineskih vlasti, da će Kina dopustiti više fleksibilnosti u politici deviznog tečaja, izgledalo je, da je bila Geithnerova taktika uspješna. Ali nakon proljeća postalo je očito, da je najava bila više teaser, nego realnost. Naime, tečaj yuana prema dolaru nije se promijenio, što su kritičari proglasili neuspjehom. Meki pristup prema Kini nije dao uspjeh. Tako su Amerikanci počeli sa drugom taktikom, koja ima oštriji ton. SAD su prije mjesec dana u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji (WTO) predložile mjere na području međunarodne trgovine prema Kini. Istovremeno sindikat metalno prerađivačke industrije traži od vlade, da zbog nedozvoljenih subvencija, koje Kina dodjeljuje na području nove energije, tuži Kinu sudu WTO. Iako Obama do sada nije reagirao na prijedloge o sličnim mjerama, mogao bi promijeniti razmišljanje. Razlog za to mogli bi biti dobri odnosi, te podrška sindikatima, što je presedan koji je on kao američki predsjednik napravio, te veliki interes da iskoristi momentalnu političku temperaturu u SAD. Usporedno sa oštrim tonom došla je i promjena vrijednosti yuana prema dolaru – u željnom smjeru, ali i prijetnja rasta protekcionizma, za kojeg znamo iz teorije i empirike, da nije dobro za blagostanje ljudi.Kina bi trebala i sama imati interes, da vrijednost svoje valute postavi na višu razinu, te znati da intenzivan izvoz nije ni interno održiv. Naime, u prvi polovici ove godine, su kineski radnici velikih tvrtki štrajkovima pokazali, da rad za male plaće i život odvojeno od svojih familija u siromaštvu, nije više održiv. To nadalje znači, da Kina više neće moći dosadašnjim tempom ulagati u eksport i reeksport, nego da će se morati orijentirati prema unutra, što znači veći gospodarski rast temeljiti na domaćoj potražnji. Tako je jačanje yuana i u državnom interesu. Možda bi bez grčke krize već tijekom proljeća yuan dobio na vrijednosti. Događanja u Europi u to vrijeme su jako snizila vrijednost eura prema drugim valutama. Samim tim dolar je postao jači, a planirana se postupna aprecijacija yuana, diktirana od strane kineskih vlasti, nije mogla odraziti na dolar. Mišljenja sam, da možemo ubuduće očekivati daljnju aprecijaciju kineskog yuana, ali kolike će te promjene biti i koliko će biti postupne, ovisi o tonu međunarodne diplomacije. Sastanak G20, koji će biti sljedećeg tjedna u Južnoj Koreji, pružiti će priliku da se naprave dogovori bez trzavica, što će sigurno donijeti bolje rješenje od trenutne neodrživosti i protekcionističkih mjera.