(17.02.2012)

Oppenheim: Najveći problem gospodarstva je što su nam banke u stranom vlasništvu

Igor Oppenheim na čelu je Ingre, tvrtke koja u posljednje četiri godine proživljava možda najteže razdoblje u svojoj prilično dugoj i uspješnoj povijesti.

Nemogućnost iskupa trezorskih zapisa, veliki dugovi i prave sapunice oko primopredaje objekata, kao što su Arena ili Klinika za tumore, gurnuli su tvrtku u središte svih problema građevinskog sektora, koji se posljednje četiri godine našao na koljenima. Oppenheim u intervjuu za Business.hr tvrdi da nikakvog pomaka neće biti ako se HBOR ne ojača dovoljno da bi napokon postao prava izvozna banka jer smatra da domaće banke u inozemnom vlasništvu ne kane poticati hrvatski izvoz i gospodarstvo. Kazao je i da ministar zdravlja Rajko Ostojić nije govorio istinu kada je optužio Ingru da nije htjela predati Kliniku za tumore, ustvrdivši da je investitor sam kriv za kašnjenje, zahtijevajući da Ministarstvo zdravlja vrati dug za obavljene radove.

Kako komentirate prošlogodišnji gubitak Ingre od 90 milijuna kuna?

- Svatko tko je preživio prošlu godinu može se smatrati uspješnim. Mislim da će ova godina za hrvatska poduzeća biti još teža. U Hrvatskoj i njezinom gospodarstvu vjerojatno neće biti nekih ozbiljnijih koraka jer se ništa ne radi da se to promijeni. Vlada zasad najavljuje neke mjere, a nisam uvjeren da će razne olakšice donijeti neke bolje rezultate. Najveća prepreka razvoju našega gospodarstva nije postojanje ili nepostojanje različitih mjera, nego činjenica da je 95 posto hrvatskog bankarstva u stranom vlasništvu i da njima ne upravljaju hrvatske uprave nego uprave u inozemstvu. Novca u zemlji imaju isključivo banke, a one ne žele financirati gospodarstvo nego isključivo stanovništvo, i to samo s debelim osiguranjem kao što je slučaj sa stambenim kreditima. One nisu spremne pratiti gospodarstvo i poslove u inozemstvu. Na prste jedne ruke možete nabrojati garancije koje su hrvatske banke u stranom vlasništvu izdale hrvatskim tvrtkama za nastup u inozemstvu.

Što su razlozi tome?

- Dva su razloga ili, još bolje, dvije prepreke. Jedna je što su hrvatske banke u domaćem vlasništvu samo na papiru. Ispunjavaju uvjete HNB-a da bi mogle poslovati u Hrvatskoj, a stvarne i ključne odluke donose se u Milanu, Beču, Parizu i ostalim europskim metropolama. One su samostalne u okviru onih limita koje ima njihova uprava. Izvan toga svaki ozbiljniji projekt, a govorimo konkretno o investicijskim projektima od 50 do 100 milijuna eura, nema nikakve šanse da dobije odobrenje uprava u Zagrebu ili Splitu. Domaće uprave nisu ovlaštene donositi samostalne odluke o stvarima čija je vrijednost veća od pet milijuna eura.

Bankari tvrde drukčije i kažu da ne žele ulaziti u rizične poslove.

- Naš najveći konkurent na projektu u Alžiru bile su talijanske tvrtke, a mi smo, kako bismo dobili garancije za taj projekt, sve dokumente sa svim detaljima o projektu, kao što su ugovori, cijene, broj ljudi i slično, dali domaćoj banci koja je sve te dokumente uredno poslala svojoj matici u inozemstvo. Primorani ste konkurenciji otvoriti sve karte jer u kreditnom zahtjevu trebate predati kompletnu dokumentaciju sa svim detaljima, a ona se prosljeđuje bankama čije ih centrale prosljeđuju tamo gdje treba. Od inozemnih bankarskih krugova često smo imali priliku čuti da je Alžir nesiguran pa nam savjetuju da ne idemo u te zemlje. Tek kada dođete u hotel u Alžiru, shvatite da je prepun talijanskih, njemačkih, francuskih i ostalih biznismena.

Koji je onda način rješenja takvog problema?

- Imamo dva načina: prvi je da razvijamo HBOR, jer nama za nastup u inozemstvu zapravo ne treba poslovna banka nego HBOR, koji je i zamišljen kao izvozna banka. Ingra trenutačno može ugovoriti poslove vrijedne nekoliko stotina milijuna eura u inozemstvu, što je za Hrvatsku sada izuzetno važno. HBOR je napravio velik korak naprijed počevši izdavati garancije, ali još uvijek u nedovoljnoj vrijednosti. Primjerice, trenutačno u Alžiru možemo ugovoriti 150 milijuna eura vrijedne nove poslove kada bismo bili u situaciji da HBOR može izdati toliko garancija. S druge strane, Irak će graditi kompletnu novu infrastrukturu, a Ingrine reference, kao uostalom i drugih hrvatskih poduzeća poput Končara, fantastične su u toj zemlji. Domaće banke, nažalost, smatraju da je nemoguće dati garanciju za, primjerice, posao u Iraku. HBOR još uvijek ima neka ograničenja jer iako je zamišljen kao izvozna banka, u većoj mjeri servisira projekte malih i srednjih poduzetnika. Za njih bi trebalo osnovati drugu banku koja bi se bavila samo malim i srednjim poduzetništvom. Slične banke, poput njemačkog KfW-a, ne bave se takvim stvarima nego time kako će Siemens prodati 50 magnetskih vlakova ili isto toliko hidrocentrala.

Ali Hrvatska više nema proizvodnju.

- Ubili smo svu proizvodnju u Hrvatskoj. Nekoć su Ingra i tvrtke u krugu 100 kilometara oko Zagreba mogle sastaviti 80 posto jedne hidrocentrale. Iračku centralu Haditha (6x110 MW), koja je većih kapaciteta od Đerdapa, sastavili smo baš unutar tog kruga. Danas nema šanse za takvo nešto. Samo je Ingra sagradila 80-ak hidrocentrala. Tvrdim da bismo godišnje proizveli 100 milijuna dolara rezervnih dijelova samo za hidrocentrale koje smo mi sagradili da danas u Đuri Đakoviću umjesto kombajna i tenkova, koje nitko ne kupuje, imate proizvodnju hidromehaničke opreme.

Država bi se morala zamisliti nad činjenicom da je iz jedne industrijski razvijene zemlje u kratkom vremenu postala industrijski nerazvijena zemlja, iz jedne izvozno orijentirane zemlje u uvozno orijentiranu zemlju. Ako naš BDP temeljimo na turizmu, onda ćemo se zbog samo malih klimatskih promjena naći u situaciji da ćemo doslovno umirati od gladi. Svi viču o izvozu, a ništa se ne radi da bi ga se potaknulo.

Gdje je Ingra u tom izvozu?

- Mi smo se od potpuno izvozno orijentiranog subjekta pretvorili u ovisnika o domaćem tržištu. Međutim, taj je trend prošao i sve se više vraćamo na inozemna tržišta, pa i na tržišta koja su rizična sa sigurnosnog aspekta, ali na njima smo desetljećima prisutni, imamo dobre reference pa možemo dobivati poslove u kontinuitetu. U Alžiru svake godine imamo 80-ak milijuna eura vrijednih poslova. Tamo se ne može započeti projekt za koji nije unaprijed osiguran novac. Nama se nikada nije dogodilo da su kasnili jedan dan s plaćanjem. Osim toga, bitna je činjenica da Ingra trenutačno ima ukupno ugovorenih poslova u vrijednosti oko 150 milijuna eura.

Pokušavamo trend što više usmjeriti na inozemstvo. Međutim, javlja se ključan problem garancija. Investitori nam nude poslove, a mi ne možemo doći do garancija i to je zatvoreni krug. Ipak, HBOR nam izlazi u susret i nadamo se da će se ta suradnja proširiti i na nove ugovore.

Ingra kao da je posljednje vrijeme dobila glavnu ulogu u sapunici jer prvo je izbio problem s Arenom, a sada s Klinikom za tumore gdje je reagirala i policija.

- Taj spor nije od jučer. Sve je počelo potpisom ugovora o gradnji tog objekta u listopadu 2006. godine. Ugovor smo potpisali bez odgovarajuće projektne dokumentacije. Naknadno smo ustanovili da se stanje primljenoga gradilišta razlikuje od dokumentacije koja je bila stara 20 godina. Investitor je obećao to promijeniti i vrijeme je prolazilo uz kašnjenje njihovih projektanata. Za to smo vrijeme evidentirali sve svoje troškove da bi onda Ministarstvo zdravstva 2008. odbilo potpisati novi aneks kojim prihvaća naše troškove. Natezanje je trajalo sve do 2010. godine. Mi smo još 2009. obustavili radove jer nam je nedostajala pravna osnova za nastavak radova.

Čak smo im tada predložili da im predamo zgradu u stanju u kojem se nalazi pa da je sami završe jer je Ingra na osnovi nepotpune dokumentacije i nepriznavanja troškova nije mogla završiti. Sporazumjeli smo se da se to završi uz džentlmenski dogovor da će se ipak priznati troškovi, ali ne uz aneks nego na okončanju radova. Svi su radovi bili okončani 26. studenoga 2010., kada smo obavijestili Ministarstvo da smo završili. Nadzor je 6. prosinca te godine ovjerio građevinsku knjigu. Što se nas tiče, primopredaja je tada mogla biti završena, a trebalo je obaviti tehnički pregled i sve što slijedi nakon toga. Međutim, nakon završetka zgrade gradski ured za izdavanje dozvola ustvrdio je da zgradi nedostaju parkiralište i prilazne ceste, što nije bila naša obveza, a bez toga nema uvjeta za tehnički pregled i izdavanje uporabne dozvole. S Ingrina stajališta, ali i same struke, klinika je završena 26. studenoga 2010. godine.

Stoga izjava ministra zdravlja Rajka Ostojića ne stoji kada kaže da se na primopredaju čekalo dvije godine jer Ingra nije htjela predati građevinu. Mi smo je htjeli predati i završiti posao, ali nismo mogli dobiti uporabnu dozvolu jer je ona vezana uz uporabnu dozvolu za parkiralište i prilazne ceste koje su bile u obvezi Ministarstva. Nikome u Ministarstvu nije pala vlas s glave jer se kasnilo s nabavom opreme, jer nisu raspisani natječaji, jer nije uređeno parkiralište i prilazne ceste, jer je bolnica godinu dana zjapila prazna, a plaćale su se čuvarska služba i komunalije te zato što su istekle garancije svim aparatima koje je Ministarstvo nabavljalo u vlastitom aranžmanu. Porezni obveznici i bolesnici u slučaju kvara te opreme plaćat će servis ili popravak jer je garancija istekla, a nitko se nije sjetio tražiti produljenje jamstvenog roka dok se aparati nisu koristili. Nadam se da će ministar ispuniti obveze preuzete od svojih prethodnika i platiti nam stvarno obavljene radove.

Ingra nedavno nije mogla iskupiti tranšu komercijalnih zapisa od četiri milijuna eura. Kako poslovati kada ne možete platiti dugove?

- Dugovi u Ingri, na žalost, i dalje postoje. Prošle godine počeli smo restrukturiranje. S jednim inozemnim sindikatom daleko smo dogurali s dogovorom u vezi s refinanciranjem na bazi prihoda od Arene. Onda se dogodila kriza u Europi i sve je propalo. Tu je ipak Arena Zagreb koja dugoročno nosi velik dio prihoda i koja je malo opterećena, sa 38 milijuna eura kredita, što za tržišnu vrijednost objekta te veličine nije velik iznos. Imamo polugu koja će nam omogućiti financijsku stabilizaciju i upravo radimo na tome da smanjimo nepovoljan odnos kratkoročnog i dugoročnog duga. Sada radimo paralelno na nekoliko opcija. Jedan smo model predložili Vladi tako da HBOR osigura kredit čime bi se omogućila privremena otplata Arene Zagreb uz uštedu trogodišnje najamnine.

Kakvu sliku investitorima ostavlja nemogućnost isplate komercijalnih zapisa?

- U trenutku kada nismo mogli otkupiti ratu komercijalnih zapisa od 4 milijuna eura, država je nama istodobno dugovala 45 milijuna kuna. Da nam je to na vrijeme bilo plaćeno, o ovom problemu danas ne bismo razgovarali. Valjda smo jedina država u svijetu u kojoj vam država ne mora platiti, a istodobno očekuje da joj platite na vrijeme ili vam sjeda na račun.

Jesu li budući umirovljenici pogriješili ulažući u Ingru?

- Teško je to reći. Ingrina dionica nije specifična po tome. Ista se stvar dogodila sa 90 posto drugih dionica. Zabilježile su rast, u jednom trenutku nerealan jer se balon napuhavao, da bi se potom toliko ispuhao i spustio na nerealno niske razine. Svojedobno sam pisao i prijave Hanfi zbog špekulacija pojedinih fondova s Ingrinom dionicom. Naša je dionica jedan dan pala 17 posto, a sljedeći dan porasla 18 posto. Očito je riječ o špekulaciji. Nema tu insajderskih informacija i slično, dovoljno je samo da se tri fonda dogovore i rade metež na tržištu.

O kojim je fondovima riječ?

- Ne bih o imenima, neka ih imenuje Hanfa.

Koliko ste izloženi u Quaestusu?

- Nismo. U Quaestusu smo bili u neprirodnom braku u koji nas je uvukao jedan bivši partner. Projekt se zvao PB Žitnjak i trebao je biti najveće skladište na ovom području. Smatrali smo da je dobar projekt. Na toj smo lokaciji već imali nekoliko zgrada koje smo kupili u nekim drugim varijantama. I kad je Davor Perković došao s tom pričom, svidjela nam se jer smo smatrali da je to komplementarno s onim čime se bavimo. U jednom je trenutku rekao da želi taj projekt razvijati na puno većoj površini, što traži više ulaganja, pa smo rekli da nismo spremni na to i izišli smo iz projekta. Prodali smo mu 50 posto, da bi on Quaestusu prodao taj udjel ne isplativši nam ni kunu. Stoga smo silom prilika u tom projektu ostali s Quaestusom. S naših 20 posto udjela nismo mogli ni utjecati na bilo koju odluku jer bi nas na svakoj skupštini preglasali. Čak smo i rušili neke odluke, zbog čega smo se našli na sudu. Smatrali smo da su neke odluke donesene na štetu nas kao dioničara jer je hala koja vrijedi četiri do pet milijuna eura prodana za znatno manji iznos. Jasno je da je posrijedi bio čisti kriminal. Tada je Quaestus bio u mnogo jačoj poziciji nego sada.

Smatrate li da će hrvatska građevina preživjeti?

- Bez stvaranja asocijacije građevinara bit će izrazito izazovno. To je ideja stara 20 godina, a problem je što cijela stvar stane na nekim osobnim animozitetima. Prije četiri godine u građevini je bilo zaposleno 50.000 ljudi više nego danas i neto dobit sektora iznosila je oko 15 milijardi kuna. Prošlogodišnji gubitak u građevinarstvu bio je 15 milijardi kuna. Je li to dovoljna slika građevine u Hrvatskoj? Država mora napraviti odlučan iskorak prema jačanju HBOR-a. Izostankom toga hrvatski će izvoz biti slab. Suočeni smo s vrlo jakom konkurencijom i ona će sigurno doći na hrvatsko tržište koje joj postaje domaće, a da istodobno hrvatske tvrtke neće moći tek tako doći na njihova tržišta.

Hrvatska je pogriješila što je zapostavila Rusku Federaciju, kako u političkom tako u gospodarskom smislu. Ingra je tamo izradila na desetke bolnica i industrijskih postrojenja. U Rusiji nas još uvijek poštuju, a Ingra je za njih brend koji predstavlja kvalitetu. Međutim, bez političkih odnosa tamo ne možete raditi. Vjerujem da Davor Štern, koji bi 17. veljače trebao postati član Nadzornog odbora Ingre, sa svojim poznanstvima u Rusiji može ojačati poslovne veze dviju zemalja i omogućiti dobivanje novih poslova. Rusija planira sagraditi velike energetske blokove, tisuće stanova, cijele nove gradove. Bitno je da Hrvatska pokuša popraviti političke odnose nakon što smo odustali od ruskog plina, jer tamo imaju lošu naviku da pamte obećanja, pogotovo ona neispunjena.

Izvor: www.business.hr

Vezane teme:
Ingra | Oppenheim | banke

E-mail