(14.07.2011)

Mogući bankrot talijanske ekonomije vjerojatno bi značio kraj eurozone

U sljedeće tri godine Italiji će ‘sjesti' ukupno 500 milijardi eura dugova. Njezin ukupni dug, oko 120 posto BDP-a, drugi je najveći u Europi nakon grčkog. Do kraja ove godine Italija mora naći 176 milijardi eura, što će biti iznimno teško jer trošak na desetogodišnje obveznice ubrzano stiže sedam posto. A to je najava najcrnjeg scenarija.

Jest da očekujete, znate da je situacija teška i da šlag može udariti svaki tren, ali opet, kad se stvarno i dogodi, šok je isti kao i da niste očekivali. Tako se nekako može sažeti slučaj Italija, novi hit na naslovnicama diljem ozbiljnog svijeta. Tko je bio uvjeren kako su priče o raspadu eurozone i općem kolapsu Starog kontinenta obično pretjerivanje katastrofičara, vjerojatno sada preispituje stajališta. Grčka je doslovno i preneseno u plamenu, agencije za kreditni rejting prijete proglašavanjem njezina bankrota i svađaju se s političarima, ponovno se spominje Portugal u kontekstu mogućega novog spašavanja, a nesretni niz kompletirala je Italija, pacijent o čijem se teškom stanju dugo nagađalo iako se prst češće upirao prema Španjolskoj. Talijanske obveznice više od tjedan dana padale su i povećale trošak posuđivanja te zemlje za više od polovice, čemu su okidač, izgleda, bili političko natezanje oko plana štednje i skepsa kreditnih agencija prema talijanskoj sposobnosti da smanji svoju zaduženost. Šira analiza navodi sve što se događalo proteklih tjedana, od bacanja portugalskih obveznica u status smeća, preko sporosti i neodlučnosti u rješavanju grčkog problema do općenito anemičnog i jedva vidljivoga gospodarskog rasta u Italiji. U utorak je trošak na desetogodišnje obveznice dosegnuo gotovo šest posto, razinu koja bi daljnje talijansko zaduživanje učinila iznimno teškim. Magična je brojka sedam, prijeđe li se taj postotak, govori se o najgorem scenariju (Portugal, Grčka i Irska spašavani su nakon što je cijena zaduživanja dosegnula sedam posto). Rezultat je bila nagla i opća rasprodaja talijanskih obveznica.

‘Šišanje' zarade investitorima Vijest je puknula 10. srpnja kada je u Bruxellesu za ponedjeljak sazvan hitni sastanak najviših dužnosnika eurozone kako bi se raspravio novi problem u sada pozamašnom i raznolikom portfelju europskih problema. Sastanak je priznat medijima, no ne i sadržaj, kao ni obilježja. Glasnogovornik predsjednika Europske unije Hermana Van Rompuya uvjeravao je novinare kako je riječ o ‘koordiniranju, ne kriznom sastanku' i da Italija uopće nije tema. Nitko se u to nije uvjerio. Istodobno, europski lideri niti nakon niza sastanaka nisu se uspjeli dogovoriti što žele napraviti s Grčkom, što je signal tržištima da očito ne znaju kako riješiti novu eksploziju ovog problema. Prvotni francuski plan rollovera (obvezivanja na novo kreditiranje nakon isteka postojećih obveznica) u međuvremenu je počeo gubiti potporu zainteresiranih strana, pa je njemačka ideja o izravnom prebacivanju dijela tereta grčke krize na privatne investitore zamjenom trenutačnih obveznica onima s duljim rokom otplate oživljena. Spominje se i otkup obveznica, što može značiti i ‘šišanje' zarade investitorima. Pitanje je, dakle, ako ne mogu s Grčkom, relativno malom ekonomijom u okvirima eurozone, kako će tek s Italijom, trećom ekonomijom? Sporni paket rezova težak 47 milijardi eura smjera eliminirati deficit do 2014., s tim da bi se većinu mjera odgodilo do 2013., naravno, izborne godine.

Udio banaka u dugu Kap koja je prelila čašu sukob je premijera Silvija Berlusconija, ne posebno oduševljenog planom, i ministra financija Giulija Tremontija oko spomenutog paketa iako zemlji očito hitno trebaju ozbiljne mjere štednje. U sljedeće tri godine Italiji će ‘sjesti' ukupno 500 milijardi eura dugova, a njihov ukupni dug, oko 120 posto BDP-a, drugi najveći u Europi nakon grčkog, veći je od zbroja dugova Grčke, Španjolske, Portugala i Irske (1,8 bilijuna eura). Do kraja ove godine, pak, Italija mora naći 176 milijardi eura. Udio domaćih banaka u dugu je 6,33 posto, što je drugi najveći udio u eurozoni, naravno, nakon udjela grčkih banaka u grčkom dugu (10 posto). Iz tih je razloga i dionica Unicredita, najveće talijanske banke, simultano padala s rastom troška zaduživanja dok trgovanje na kraju nije suspendirano. Fond za financijsku stabilnost (European Financial Stability Facility) vrijedan 440 milijadi eura ne bi ni izdaleka bio dovoljan za spas ekonomija poput talijanske ili španjolske, pa je strah od opće panike na tržištima sve veći.

Nakon aukcije obveznica u utorak, strahovi su donekle splasnuli. Relativno uspješna prodaja obveznica vrijednih 6,75 milijardi eura na godinu dana realizirana je uz kamatu od 3,67 posto, kad se usporedi s 2,147, koliko je stajala posljednja prodaja kratkoročnih obveznica. Posljedica je to odluke europskih čelnika da ponovno razmotre mogućnost otkupa grčkog duga na tržištu EFSF-om, jednom od opcija koja pluta među onim popularnijim rješenjima krize, no nikakve konačne odluke nisu donesene. Predah je vjerojatno kratkoročan jer nijedan osnovni uzrok okretanja leđa tržišta Italiji nije i ne može biti riješen jednim sastankom, što, uostalom, pokazuju i drugi primjeri dužničkih kriza u Europi, posebice grčki.

Moguće posljedice Postaje sve jasnije i onim najuvjerenijima da zamjena duga drugim dugom nije efikasan način rješavanja dužničke krize, a jedan od najglasnijih protivnika takvog pristupa je guverner Engleske središnje banke Mervyn King. Dogovori o novcu koji će članice eurozone posuditi Grčkoj, Portugalu ili Irskoj sami su po sebi potpuno irelevantni, kao i iluzija da će ovaj ili onaj paket mjera štednje i smanjenje deficita biti dovoljni za održivi povratak među žive. To polako postaje jasno i donositeljima odluka u EU, no ideje koje kolaju i dalje djeluju kao zakrpe i zabijanje glave u pijesak. I dok zajednička valuta možda i može preživjeti Grčku, nesposobnost Italije da se zadužuje na tržištu sigurno bi značila raspad eurozone kakva sada postoji. Novca za izvlačenje nema, a vjerojatno je i bolje da ga nema zato što bi bio bačen u takvom obliku u kakvom ga je EU dosad upotrebljavala. U najgorem scenariju, raspad eura vjerojatno bi bio i najmanji problem. Mnogo je veća katastrofa bankarski kolaps koji bi uslijedio i koji bi bio gori od onog 2008. U tom slučaju i strah Hrvatske od kolapsa talijanske ekonomije, koja je naš najveći inozemni partner - u tu zemlju odlazi više od 18 posto hrvatskog izvoza - bio bi sasvim izlišan jer bi posljedice bile mnogo šire i gore.

Izvor: www.liderpress.hr

E-mail