(07.10.2011)

Kutle: Uništili su me Karamarko, Jarnjak, Valentić i bankari

Nakon što je prije dvije godine dao intervju Poslovnom dnevniku i time prekinuo medijsku šutnju dužu od 10 godina, najpoznatiji hrvatski tajkun Miroslav Kutle koji je u međuvremenu pobjegao pred hrvatskim pravosuđem u BiH, u novom razgovoru za Večernji list za svoj poslovni slom '90-tih okrivljuje HNB, Nikicu Valentića, Ivana Jarnjaka, Tomislava Karamarka i Franju Lukovića. Kutlu je obilježilo dvadesetak sudskih procesa, a nakon jedinog završenog dobio je 2 godine i 8 mjeseci zatvora te pobjegao u rodnu BiH. Očekuje da će BiH pravosuđe biti profesionalnije i osloboditi ga. Otac triju kćeri i sina u Sarajevu zasad živi bez obitelji. Kaže da mu tamo rijetko treba automobil pa se vozi biciklom. Premda je u BiH, kako kaže, sve usporenije 30 posto nego u Zagrebu, pokreće i tamo novi biznis - proizvodnju preparata za uzgoj organske hrane.

I ovdje se bavite biznisom?
Šesto sam dijete iz siromašne hercegovačke obitelji i cijeli život živim od svoga rada. Logično je da to činim i sada u Sarajevu, u svojoj 56. godini. Moram raditi, stvarati i živjeti.

Ne bi li bilo lakše u ovoj situaciji živjeti od ušteđenog?
Ne mogu se baš pohvaliti ušteđevinama. Nisam baš bio sklon štednji.

Kojim se poslom ovdje bavite?
Za početak sam naumio započeti s proizvodnjom jedne vrste preparata na bazi nanotehnologije, a koji služi za zaštitu i razvoj bilja. Računam da ću takvu proizvodnju pokrenuti u idućih najviše pet do šest mjeseci. Nanotehnologija je omogućila razvoj preparata koji nudi ekološku zaštitu bilja, omogućava i kvalitetne uštede na vodi potrebnoj za razvoj biljaka.

Hrvatska je javnost vaš bijeg u BiH usporedila sa slučajevima dr. Šimića i B. Glavaša. U čemu se razlikujete?
Principijelno o drugima ne bih govorio. Govorimo li o jedinoj mojoj presudi, nakon petnaest godina pravosudnog i političkog progona u Hrvatskoj, onda je ta presuda u slučaju Gradski podrum školski primjer montiranog političkog procesa. Iza te presude stoji interesna politička skupina poznatih ljudi. Upitate li bilo kojeg stručnjaka pravne ili ekonomske struke, on će vam na temelju dokumenata i činjenica potvrditi o kakvom je procesu riječ.

Kako se ta političko-interesna skupina sukobila s vama?
Dogodilo se to u postupku posttuđmanovske borbe za naslijeđe. Ta je borba počela još kad se Tuđman razbolio. Već su se tada frakcije počele boriti za naslijeđe. Njih je petnaestak, svako jutro kad su se vidjeli u ogledalu, željelo u njemu vidjeti da su oni predsjednici RH. U tom svrstavanju u skupine i mene su vidjeli u jednoj od njih i odlučili su mene i moj biznis eliminirati iz društvenog i pravnog života Hrvatske. Svaka im čast, oni su to uspješno i obavili. To znači da su Globus grupu, koja je bila uspješna i stvarala egzistenciju za desetak tisuća zaposlenika, rastočili, no pri tome glavne tvrtke nisu otjerali u stečaj, nego su išli samo maknuti mene iz njih. I nakon što su mene razvlastili, tvrtke su predali vlasnicima koji su kompatibilni s tom interesno-političkom skupinom. A mene su gurnuli u sudske procese. Radio sam analizu, imao sam vremena jer sam u pritvoru proveo 21 mjesec. Bio je to pritvor bez pokrića jer je riječ o predmetu u kojem se uopće ne zna tko je sudac. Progon nije prestao ni po mom izlasku iz pritvora jer je otvoreno toliko procesa protiv mene da sam i po četiri dana u tjednu znao boraviti na sudu. Ukupno sam u proteklih deset godina na hodanje po sudovima utrošio oko 2300 dana, znači proveo sam po sudovima više od 6 godina. Time su me uistinu uspjeli eliminirati.

Rekli ste da iza te kampanje protiv vas stoje konkretna imena?
Iza pokretanja procesa Gradski podrum stoji Ivan Jarnjak, koji je u to vrijeme također bio jedan od pretendenata na naslijeđe Franje Tuđmana. On me tada svrstao u pripadnika nekakve pašalićevske skupine i obavio posao uz pomoć Tomislava Karamarka, koji je tada bio u sukobu s Ivićem Pašalićem. I sve je krenulo neprofesionalnim prikupljanjem podataka. No, bilo je to 1997., kada je u tužiteljstvu još prevladavala struka, pa nitko to nije želio ozbiljno shvatiti i procesuirati. Tek dolaskom Radovana Ortynskog, koji je bio glasnogovornik te političke struje, neprofesionalac, on je mimo stava stručnog kolegija bio pokrenuo kaznenu prijavu protiv mene za Gradski podrum, potom i za Tisak, Dalmu. Taj slučaj Dalma ni nakon 12 godina nitko nije uspio shvatiti, pa još nijedna rasprava nije održana! Dakle, zna se točno koji su to ljudi, a bilo bi vjerojatno zanimljivo pogledati transkripte sastanka s Pantovčaka između Tuđmana, Jarnjaka i Pašalića na kojemu Tuđman pita zašto me progone. Nakon promjene vlasti 2000., oni su me poslije nekoliko dana uhitili. Držali su me u pritvoru 15 mjeseci, a da nitko nikada u medijima nije pitao zbog čega. Uhitili su me kao poticatelja ljudi koji nikada nisu potvrdili da sam ih poticao na kriminal. I kao poticatelja na nešto što uopće nije kazneno djelo. Uhitili bi me bez obzira na sve, makar i zbog toga što sam prešao cestu na pogrešnom mjestu. Krenuli su procesi, skandalozne presude padale su drugostupanjski, a u slučaju Tisak nakon godine i pol izuzeta je i sutkinja, što je velika rijetkost. Uzeli su mladu sutkinju, a isti tužitelj koji je sjedio u sudnici u tom procesu imao je i kaznenu prijavu protiv te sutkinje. I kako je onda ona mogla postupati u sudnici? U nastavku je izabrala vještakinju koja je bila podobna i u vrijeme Službe državne bezbednosti, u vrijeme Jugoslavije, koja je bila podobna i u suđenju Fikretu Abdiću. Ta je vještakinja Mirta Tomljanović. Nakon dolaska u Sarajevo naručio sam ekspertizu Ekonomskog instituta koji posjeduje međunarodnu licencu i koji je u potpunosti ismijao spomenute nalaze.

Kako je to počeo rat interesnih skupina za Tuđmanovo naslijeđe?
Sebe su na vrhu vidjeli kao zamjenu Ivan Jarnjak, Mate Granić, Nikica Valentić, Ivić Pašalić i predstavnici još nekoliko skupina. Počeli su obavljati ključne akvizicije u gospodarstvu, javnim radovima, poslovima s visokotarifnim robama (cigarete) i postali su siva eminencija svega što se poslije u Hrvatskoj događalo. Ja se jednostavno nisam uklapao u taj koncept i stoga za mene nije bilo prostora.

Nije li vam Tuđman omogućio preuzimanje tih tvrtki, ali uz obvezu da ne smijete otpuštati radnike?
Biznis ima svoje zakonitosti. Uđem u tvrtku i vidim da je 40 posto zaposlenika višak. Teško je taj trošak nadomjestiti, no nisam mogao donijeti takvu logičnu poslovnu odluku u vrijeme rata i neposredno nakon rata. To je bilo protivno svim mojim uvjerenjima, da u takvim uvjetima oduzmem ljudima njihovu egzistenciju. Primjerice, kad sam došao u Slobodnu Dalmaciju, vidio sam da novinari i zaposlenici žive ispod granica dostojanstva. Moj je prvi potez stoga bio - dizanje plaća svima za 30 posto.

Zašto se niste uklapali?
Postojao je određeni animozitet u vladajućoj interesnoj skupini prema ljudima koji su došli iz BiH, to je neosporno. Dio je to tada sustavne kampanje na razjedinjavanju malog hrvatskog naroda koja traje godinama i ima osmišljene ciljeve. U sukob s tom skupinom došao sam u trenutku kad sam počeo upozoravati da je na djelu osmišljena akcija urušavanja bankarskoga sustava. Preko noći je u sanaciju ili stečaj poslano petnaest do dvadeset banaka, kako bi se obezvrijedila njihova stvarna vrijednost i kako bi se omogućilo da ih strani kapital preuzme u bescjenje. U međuvremenu je cilj i ostvaren, 95 posto bankarskog sustava u rukama je stranaca koje zanima samo jedno - da im je najveći komitent država. Franju Lukovića iz Zabe ne zanimaju tvrtke u problemima, to su rizici, radije daje Vladi novac s kamatom od 8 posto, tu ima sigurnost. Njih ne zanima razvoj gospodarstva jer dividenda koju ostvare ovim iznimno visokim kamatama odlazi nekamo drugamo, ne ostaje u Hrvatskoj. No, nisu u svim tim stranim bankama sami stranci, imaju oni i domaće partnere. To je ključna priča, jednom će biti i objavljena.

Koji su ljudi u Hrvatskoj proveli taj plan, tko čini tu interesnu skupinu?
To je tzv. tehnomenadžerska skupina koja od tada kontrolira sve sfere ekonomskog i političkog života u Hrvatskoj. Od tada kontroliraju ključne pozicije u vlasti, premijersko i ministarska mjesta u Vladi, guvernera HNB-a, Zabu, PBZ, trgovinu duhanom, naftnim derivatima, sve velike državne investicije - od gradnje autocesta do svih važnih građevinskih projekata. Moj problem počinje kada sam se, preuzevši Gradski podrum, idejom da spasim tvrtku suprotstavio interesu Zagrebačke banke. Zaba je imala drukčiji koncept. Tadašnji premijer Nikica Valentić blagonaklono mi je sugerirao da se ne suprotstavljam interesima Zabe jer će Globus grupa izgubiti mogućnost financiranja kod svih banaka te da odustanem od spora sa Zabom. Tada odlučujem prodati Zabi Gradski podrum, očišćen od dugovanja te uz obvezu da zadrži sve zaposlenike. No, njima to nije bilo dovoljno. Nakon toga uslijedila je kazna. Pretvorba Gradskog podruma bila je "blagoslovljena" i potvrđena tada od svih institucija, od SDK, revizora, vještaka, čak i od Zlatka Mateše, koji je kao predstavnik tehnomenadžerske skupine upravljao Fondom za privatizaciju.

No i vi ste narasli, tako da vam je 'blagoslov' u preuzimanju dao Franjo Tuđman?
Ja se nisam bavio politikom i nitko, pa ni Tuđman nije mi mogao davati zadatke. Ušao sam u neke tvrtke zato što su me zamolili da to učinim. Smatrali su da je to za Hrvatsku važno. No, od "države" ništa nisam dobio. Nisam dobio ni jedan privilegirani kredit, ni jednu dionicu od Fonda, niti sam ijednu tvrtku kupio za kunu. Spominjete me kao miljenika države, no takav nije plaćao tržišnu kamatu poput mene. Cilj je bio da ne uspijem.

O Hypo banci i Sanaderu
Vas se stalno spominje, i u aferi Hypo i proviziji za Sanadera?
O Hypu se nisam nikada očitovao jer me nitko o tome ništa nije pitao. Milena Šenator došla je u DORH, dala neki iskaz o tome i idućih 10 godina nijedno službeno tijelo ili institucija nisu me ništa pitali o tome. Zato što je taj njezin iskaz smiješan i DORH-u.

Govorimo li mi sada o čuvenoj Kutlinoj 'crnoj bilježnici' u koju ste navodno upisivali sve transakcije s poznatim političarima i poslovnjacima, a koju je navodno ona odnijela Mladenu Bajiću, a on je gurnuo u ladicu?
Pa da... i onda je tamo došla gospođa i pobrojila 50-ak imena. Ona je bila šefica financija i kasnije je pobrojila sve ljude koji su k meni dolazili. Pod utjecajem svog mentora, koji je s njom bio blizak i doveo je u DORH, shvatila je da je to njoj spas od progona... I čak je to, onako ljudski, i za razumjeti. No tada taj tzv. popis nije nikoga zanimao jer je konstrukcija bila smiješna. Ona u svojoj izjavi o Sanaderu, primjerice, kaže: "Ja mislim da je taj novac dan Ivi Sanaderu..." Je li ona to vidjela? Nije. Ima li kakav dokaz? Nema.

Pa je li na kraju postojala ta bilježnica?
Ma kakvi.

Izvor: www.poslovni.hr

E-mail