(11.10.2011)

I Kosorici i Milanoviću ne odgovara trodioba vlasti

Jadranka Kosor i Zoran Milanović udruženim su snagama krenuli "soliti pamet" hrvatskom pravosuđu.

Jadranka Kosor, njezina Vlada i HDZ predloženim zakonom o ništetnosti pravnih akata bivše Jugoslavije i njezine armije, ali i nekih pravnih akata Srbije, namjeravaju zaustaviti pravosudnu proceduru koju su dogovorili i počeli realizirati hrvatsko i srpsko ministarstvo pravosuđa i državna odvjetništva kako bi riješili stare i naslijeđene optužnice i presude za ratne zločine počinjene u prvoj polovini devedesetih godina u Hrvatskoj.

SDP-ov lider Zoran Milanović protivi se tom HDZ-ovu potezu, ali zagovara da hrvatski i srpski vrhovi vlasti riješe "sudbinu" optužnica koje su srpski tužitelji dostavili hrvatskim državnim odvjetnicima i sucima kako bi propitali njihovu utemeljenost i odlučili hoće li ih odbaciti ili će preuzeti procesuiranje zločina koji su se dogodili prije dvadeset godina na području Vukovara i istočne Slavonije, a u kojima je ubijeno 13 i nestalo šest civila. Milanović je, naime, uvjeren da je hrvatsko i srpsko državno odvjetništvo šlampavo obavilo posao i da stvari u svoje ruke trebaju preuzeti političari iz državnih vrhova Hrvatske i Srbije.

Jači od pravosuđa

Perjanice dviju najvećih hrvatskih političkih stranaka, iako diplomirani pravnici, pritom ne razbijaju previše glavu načelom da se započeti pravosudni procesi ne mogu drukčije okončati nego pravomoćnim pravosudnim odlukama. Kad pokušavaju "zaskočiti" pravosuđe i oduzeti mu pravo da suvereno i samostalno odluči jesu li "beogradske optužnice" utemeljene, vraćaju Hrvatsku dvadeset godina unatrag, u vrijeme kad su Franjo Tuđman i HDZ počeli lomiti kičmu hrvatskom pravosuđu oduzimajući mu pravo da jedino ono odlučuje o započetim pravosudnim procesima.

Prvi predsjednik Vrhovnog suda RH Vjekoslav Vidović, kojega je prvi višestranači Sabor na tu dužnost imenovao u prosincu 1990. godine, po Tuđmanovu je nalogu u veljači 1992. godine naprasno umirovljen jer se usprotivio puštanju iz pritvora Gorana Hadžića, Željka Ražnjatovića Arkana i brojnih drugih osumnjičenika koji su uhvaćeni u vojnim i paravojnim aktivnostima, zbog čega su protiv njih započeti pravosudni postupci. Tuđmanov državni vrh odlučio je da zbog "državnih razloga" svi oni mogu mimo pravomoćnih pravosudnih odluka biti pušteni iz pritvora i zatvora, a pogotovo ako "idu" u razmjenu zarobljenika.

Uz podršku tadašnjih sudaca Vrhovnog suda njegov predsjednik Vjekoslav Vidović tome se žestoko usprotivio tvrdeći da državna odvjetništva i sudovi moraju postupke dovesti do pravomoćnog kraja, a državni vrh bi tek nakon toga mogao odlučivati o eventualnoj njihovoj razmjeni sa zarobljenim hrvatskim braniteljima, koristeći pritom institute abolicije i amnestije. Pravna logika Vjekoslava Vidovića i sudaca Vrhovnog suda bila je čista kao suza - krivci protiv kojih su započeti pravosudni postupci moraju biti sudski kažnjeni, a nevini pravomoćno oslobođeni.

Pravosuđa se dogovorila

Političarima je, međutim, prije svega bilo stalo da imaju što više zarobljenika koje mogu razmijeniti sa zarobljenim hrvatskim braniteljima. Zbog toga su, uz ostalo, neustavnim predsjedničkim uredbama osnovali i vojne sudove koji su po skraćenom postupku počeli presuđivati osumnjičenima za brojna kaznena djela - od oružane pobune do ratnih zločina i zločina genocida. Većina tih presuda i danas vrijedi i nikome u Hrvatskoj ne pada na pamet da ih nekim zakonskim prijedlogom proglasi ništetnima. Štoviše, svi oni koji su tim presudama osuđeni u odsutnosti, a tvrde da nisu krivi, svoju nevinost mogu dokazati jedino u obnovljenim postupcima pred hrvatskim sudovima.

Ako ih pak hrvatske međunarodne potjernice izdane zbog presuda koje su im izrečene dostignu na mjestima od kuda mogu biti izručeni Hrvatskoj, završit će u hrvatskim zatvorima i proći kroz obnovljene pravosudne postupke. Primjera je puno, a dosta ih je u kojima su i oni koji su u odsutnosti osuđeni za ratni zločin u obnovljenim procesima oslobođeni. Čekajući kraj procesa morali su, međutim, provesti u zatvorima i po godinu i više dana. Robijali su i oni među njima u čijim su oslobađajućim presudama suci konstatirali da su procesi u kojima su tijekom devedesetih godina osuđeni zbog ratnih zločina bili "sramni" od početka do kraja - od podignutih optužnica preko izvođenja dokaza do presude.

Nema sumnje da su i pravosudna tijela bivše Jugoslavije i njezine armije te Srbije podizala sramne i lažne optužnice i donosila iste takve presude. No i njih pravosudna tijela Srbije mogu poništiti samo pravomoćnim pravosudnim odlukama i presudama, jednako kao što na tome ustraje hrvatsko pravosuđe kad je riječ o nekoliko tisuća optužnica i presuda koje su pred hrvatskim sudovima podignute i presuđene u odsutnosti okrivljenika. I upravo kad su hrvatsko i srpsko pravosuđe uspjeli dogovoriti da koristeći institut međunarodne pravne pomoći, bez automatskog pritvaranja osumnjičenika, udruženim snagama riješe barem neke naslijeđene optužnice i presude zbog ratnih zločina i kršenja humanitarnog prava, dio najmoćnijih političara opet bi da mimo pravosuđa odlučuju protiv koga i za koja počinjena kaznena djela državna odvjetništva ne smiju pokretati pravosudne procese.

Ukidanjem načela da započeti procesi moraju završiti pravomoćnim pravosudnim odlukama i nikako drukčije, Tuđmanov režim je slomio kralježnicu hrvatskom pravosuđu u devedesetim godinama. Suci i državni odvjetnici koji su se tomu suprotstavili na ovaj ili onaj način su protjerani iz pravosuđa (ukupno oko 2200), od čega se ono do danas nije sasvim oporavilo. Nova politička "zabrana" pravosuđu da samostalno i neovisno, ali sukladno hrvatskim zakonima i međunarodnom pravu, pravomoćno odluči o "beogradskim optužnicama" još jednom će potkopati ustavnu trodiobu vlasti i neovisnost hrvatskog pravosuđa.

Jadranka Kosor i Zoran Milanović, prebacivši se na "Šeksov pravosudni pogon", javno sumnjaju i tvrde da hrvatsko pravosuđe nije sposobno nositi se s "besmislenim beogradskim optužnicima", zbog čega Bajićeva odvjetništva i hrvatske suce treba spriječiti da o njima odlučuju. Jadranka Kosor bi to učinili "zakonom o ništetnosti", a Milanović "komunikacijom" hrvatskog i srpskog vrha vlasti.

Izvor: www.business.hr

E-mail