(16.08.2011)

Europske banke posuđivale šakom i kapom jer Bundesbank sve vraća

Studija Instituta za međuna­rodnu ekonomiju Peterson, na koju u svojoj tjednoj analizi upozorava ST Invest, razotkrila je stanje europskih držav­nih i bankovnih financija te pokazala kako se čitava eurozona zasniva na moralnom hazardu.

Dvojica istraživača Peter Boone i Simon Johnson tvrde da takvo stanje ne može potrajati, a rješavanje bi, ako se ne izvede uredno i odluč­no, moglo biti skuplje i bolnije od bilo koje krize do sada.

Ključni je problem u tome kako u Europi nastaje euro. Eu­ropska centralna banka, naime, od svog osnutka kao glavno sredstvo monetarne politike koristi repo operacije. U praksi to znači da svaka od 7.856 banaka u zoni eura može kupovati zadužnice bilo koje države iz zone eura i potom ih svojoj nacionalnoj centralnoj banci, koja djeluje kao podružnica ECB-a, ponuditi kao kolateral za novo finan­ciranje.

To se za banke pokazalo vrlo profitabilnim jer razlika iz­među kamate koju plaćaju države i kamate koju naplaćuje ECB predstavlja čistu zaradu. Taj sustav učinio je vrlo unovčivima i zadužnice zemalja koje to na tržištu ne bi mogle postići, a i kupci su stekli uvjerenje da ECB neće ni­kada prestati kupovati državne obveznice. Tako su banke nagomilale državne dugove u svojim bilancama, a države su pretjerale sa zaduživanjem.

Postalo je jasno da bi default bilo koje države bila kata­strofa za bankovni sustav pa se to jednostavno neće ni do­pustiti. To je definicija moralnog hazarda: kad netko ulazi u rizik znajući da će gubitke platiti netko drugi. Ali, zemlje koje su te gubitke trebale platiti sada žele iz tog režima moralnog hazarda prijeći u režim u kojem će se svaka ze­mlja brinuti sama za sebe. No to sad nije tako jednostavno. Naime, i banke su se bacile u orgije zaduživanja, emitirajući kratkoročne obveznice kojima su fi­nancirale dugoročne zajmove.

Prema objavljenim rezultatima nedavnog stres-testa, 90 banaka obuhvaćenih tim testom u sljedeća 24 mjeseca mora vratiti ili refinanci­rati 4,772 bilijuna eura, što predstavlja 38 posto bruto domaćeg proizvoda Europske Unije ili 51 posto BDP-a zemalja područja eura. Samo po dvije najveće banke u Francuskoj, Italiji i Nje­mačkoj moraju unutar dvije godine refinancira­ti šest, devet odnosno 17 posto nacional­nog BDP-a dok u SAD-u ta brojka iznosi samo 1,6 posto. Te novce moći će vratiti samo ako će ECB i njihove nacional­ne centralne banke stati iza njih kao pozajmitelj posljednjeg utočišta, ili će postati nelikvidne.

Prema grubim procjenama, da bi u sljedećih godinu dana podmirile potrebe financiranja i pokrile proračunske defi­cite, zemlje zone eura trebaju između sedam (Austrija) i 33 posto (Grčka) procijenjenog BDP-a u 2011. godini. Uzevši sve to u obzir, „europske državne obveznice ne izgledaju nimalo privlačno", piše u analizi Peterson instituta.

Nije stoga ni čudo da su države zone eura umjesto priliva, doživjele bijeg kapita­la, koji također netko treba financirati. Tako je iz dvije najveće Irske banke od 2008. do kraja 2010. izneseno 65 milijardi eura depozita, što je jednako 52 posto irskoga BDP-a. U „normalnim" uvjetima takvi veliki odljevi iscrpili bi devizne pričuve, prouzročili pro­past banaka i default, odnosno nesolventnost države, no u zoni eura nacionalne središnje banke voljne su da jedna drugoj preliju koliko god treba novaca da se priljevi i odljevi eura „popeglaju". Tako sada njemačka Bundesbanka potražuje 326 milijardi, a zemlje PIIGS-a kolektivno duguju 336 milijardi eura.

Peter Boone i Simon Johnson „vide vrlo malo izgleda da Europa može izbjeći okon­čavanje takvog režima moralnog hazarda", a u tom slučaju potreban joj je plan za sveobu­hvatno reprogramiranje državnih i bankovnih dugova. Autori procjenjuju da su moguća tri scenarija po kojima bi se to moglo odvijati. Prvi je nastojanje da se vjerovnike i dalje uvjerava da će zona eura činiti „štogod je potrebno" da izbjegne default i inflaciju, no tada će joj trebati puno više štednje i smanjivanja troškova nego što se to sada razmatra.

Drugi je scenarij odlučno i brzo dokidanje režima mo­ralnog hazarda, a treća da euro „ostane visiti u zraku", s nizom nekontroliranih bankrota država i financijskog sektora. Vjerojatno je da bi pritom uzde ECB-a preuzela „inflatorna većina" koja bi provela masivnu ekspanziju li­kvidnosti i prouzročila visoku inflaciju u euro zoni.

Izvor: www.business.hr

E-mail